Planinarska etika
Planinarska etika nije popis zabrana nego niz susreta: koga pozdraviš, kome ustupiš stazu, koga ne ostavljaš samoga i što zateknu oni koji dolaze nakon tebe.
- Pozdravi i odzdravi glasno — pozdrav je prvi podatak koji dvoje planinara razmijene o sebi.
- Prednost imaju oni koji se penju; stupi na gorsku stranu, nikad prema ponoru.
- Grupa hoda tempom najsporijeg i nitko se ne ostavlja — to nije samo običaj, nego i obveza iz HPS-ova pravilnika.
- Tvoja sloboda prestaje tamo gdje počinje tuđi doživljaj: bez buke, bez dokazivanja i bez ocjenjivanja tuđih ciljeva.
- Upis u knjigu, višak hrane i čist objekt ostavljaju se onome koji dolazi poslije tebe.
Etika se ne vidi na tabli
Na stazi te nitko neće opomenuti ako se ne javiš ili ako ne pomogneš nekome kome treba pomoć. Nema inspektora, nema kazne i nema evidencije. Upravo zato planinarska etika funkcionira: drži se jer je skup zdravo-razumskih i moralnih postupaka, a ne zato što se nadzire.
Zato je i čudno što se o njoj govori kao o popisu zabrana. Kodeks, kakav se prenosi u planinarskim školama i u Hrvatskom planinaru, gotovo u cijelosti govori o nekome drugom: o čovjeku koji ti dolazi u susret, o onome koji zaostaje, o mještaninu čiju livadu prelaziš i o planinaru koji će u knjigu upisati svoje ime nakon tebe. Ovdje je riječ upravo o tim susretima — ne o smeću, prirodi ni kućnom redu, o kojima već govore drugi tekstovi.
Pozdrav koji ništa ne košta
Prvo pravilo kodeksa nije o smeću ni o vatri. To je pozdrav. U nedjelju na Medvednici prođeš pokraj stotinu ljudi, a „dobar dan” je najmanja stvar koju ćeš taj dan učiniti.
Pozdrav nije bonton radi bontona. To je kratak protokol koji u tri sekunde prenosi tri stvari: vidio sam te, dobro sam, a ako nisam, primijetit ćeš. U planini, gdje nema nikoga trećeg da primijeti nevolju, to je više od uljudnosti.
Mlađi pozdravljaju starije, muškarci žene, a oni koji se penju pozdravljaju one koji silaze — kao priznanje za uspon koji je već odrađen. Te hijerarhije ne moraš se držati do slova. Ono što se drži jest odzdrav: na pozdrav se odgovara jasno i glasno. Nešto što se ne čuje nije odzdrav, samo šum.
Pozdravi i one koji nisu planinari. Čovjeka na traktoru, pastira, šumara, ženu koja radi u vrtu uz stazu. Oni žive tamo kamo ti dolaziš u goste i oni najbolje pamte je li grupa koja je prošla bila pristojna.
Susret s onima koji se penju
Uzak kameni prijelaz, gore se penje netko drugi. Pravilo je jednostavno: prednost imaju oni koji se penju. Razlozi su praktični. Oni rade više, njihovo zaustavljanje skuplje stoji, a gledaju u stopala i vide manje od tebe. Kad stanu na nagibu, teže im je krenuti.
Ali važnije od toga hoćeš li sići sa staze jest kamo ćeš stati. Stupi na gorsku stranu, nikad prema ponoru. Ne na sipar koji će se pokrenuti pod tobom i otkotrljati nizbrdo prema nekome. Ako je jedini prolaz iznad strmine, reci to naglas — „samo da se pridržim, prođite”.
I reci nešto. Stajanje bez riječi često se pročita kao prijekor, a čovjek koji se osjeti prozvanim požuri. Požurivanje na izloženom mjestu je upravo ono što uzrokuje poskliznuća.
Na tehničkim terenima pravilo prestaje vrijediti čim postane nesigurno. Na ferrati se ne mimoilazi na sajli, a ako kamen krene, viče se „kamen!” i to je jedina informacija koja je tada važna. Pravilo je važno, ali sigurnost je uvjet pod kojim uopće vrijedi — tako to kaže i deklaracija UIAA-e: prednost penjača vrijedi ako je sigurno. O ferratama i markacijama više u tekstu Crveni krug, bijela točka.
Kad te netko sustiže
Biti preteknut nije osuda tvoje kondicije. Brža grupa iza tebe sustići će te na prvom ravnijem dijelu, i to je sve što se događa.
Najbolje je to riješiti rano: na prvom proširenju, vidikovcu ili raskrižju stupi sa staze i propusti ih. Ne ubrzavaj iz ponosa — time ih zadržavaš iza sebe još petsto metara, a sebe dovodiš do toga da ostaneš bez daha baš kad treba razgovarati. Ne stani ni nasred uskog prolaza, jer tada nitko ne može proći, pa svi moraju stajati.
Ako pretječeš, najavi to riječima. Prođi s one strane s koje nećeš nikoga nagurati prema rubu i provaliji. Ne pretječi na tehničko zahtjevnom prijelazu ni na siparu na kojem bi se moglo pokrenuti kamenje na one ispod sebe. Grupa od dvanaest ljudi proći će u nekoliko minuta — odaberi trenutak, ne najgore mjesto.
Ista logika vrijedi i pod krovom. Kad je gužva u domu, svoje mjesto ustupaš onima koji dolaze, a noću prednost imaju djeca, stariji i iscrpljeni. Kućni red i sve ostalo oko objekata pokriva tekst Kućni red nije formalnost.
Najsporiji određuju tempo grupe
Tempo se prilagođava najsporijem. Ne zato što najsporije moraš trpiti, nego zato što grupa koja se razvuče na dvadeset minuta razlike prestaje biti grupa; pretvori se u četiri ili pet samaca koji slučajno hodaju u istom smjeru, a svaki od njih će o nevolji drugoga saznati prekasno.
Kodeks je u tome bez uljepšavanja: člana se u planini ne ostavlja samoga, a u slučaju nesreće postoji moralna i kaznena odgovornost. To nije retorika. HPS-ov pravilnik o izletima u članku 17. izričito traži da se sudionik ponaša u skladu s načelima planinarske etike, a vodič ne snosi odgovornost za onoga koji se samovoljno odvoji. Isti pravilnik daje vodiču pravo isključiti člana koji svojim ponašanjem ugrožava skupinu — ali ne na mjestu gdje bi to isključenoga izravno dovelo u opasnost.
Praktično to izgleda dosadno i mehanički: netko ide zadnji, na svakom raskrižju se prebrojava, na svakoj markaciji se čeka, a vrijeme povratka dogovoreno je prije polaska. Ako netko mora odustati, ne ide sam — ili netko ide s njim/njom, ili grupa zna kamo ide i kada se javlja. O planu i satu povratka više u tekstu Plan B je dio plana.
I nema utrke. „U planinarstvu nema natjecanja” tvrdi kodeks i zdravi razum. Ako planinarenje koristiš kao trening, a prirodu kao teretanu, to može čekati do sljedećeg puta, tuđi dan ne može. Ono što kodeks posebno zabranjuje jest nagovarati druge da ti se pridruže u dokazivanju — to je navedeno kao zasebna točka, ne kao stvar ukusa.
A Slavko Ferina je to sažeo bolje od ijednog pravila: „Poštuj posljednjega, možda ćeš sutra TI imati slab dan.”
Kad netko ne može dalje
Pomoć nije samo spašavanje. Najčešće je mnogo manja: reći koliko je još do doma, podijeliti vodu, posuditi mobitel koji ima signal, stajati uz nekoga dok razgovara s 112, otpratiti do raskrižja ili sići do planinarskog doma i obavijestiti domara.
Tri stvari koje u pomaganju treba izbjeći. Ne stvaraj drugu žrtvu: ne vuci ozlijeđenoga, ne pomiči nekoga ako se sumnja na ozljedu kralježnice i ne daj svoju jedinu jaknu ako ćeš onda i ti postati hitan slučaj. Ne pretpostavljaj da je nekome dobro zato što hoda. I ne ostani bez riječi — čovjeku koji čeka spasioce najviše pomaže to što netko zna gdje je i ostaje uz njega.
Ako spašavanje već traje, tvoja uloga je da ne smetaš: propusti ekipu, drži se podalje od rada na užetu, ne zviždi i ne dozivaj, ne snimaj i ne objavljuj lokaciju na društvenim mrežama prije nego što se zna ishod. Znatiželja na mjestu nesreće nije pomoć.
I ne oklijevaj odustati od svog cilja. UIAA to stavlja u peto načelo svoje deklaracije: pomažemo onima kojima je pomoć potrebna, čak i kad to ide na račun naših vlastitih ciljeva. Vrh će biti tamo i sljedeće godine. Kako pozvati pomoć, što reći operateru i kako signalizirati bez mreže — u tekstu Kako pozvati pomoć.
Kad si gost na nečijoj zemlji
Velik dio hrvatskih staza prelazi preko privatnog zemljišta, pašnjaka, maslinika i vinograda. Strpljenje vlasnika je infrastruktura bez koje tih staza ne bi bilo, a ono se troši ponašanjem, ne kilometrima.
U praksi: pozdravi mještana, ne puštaj psa na stado ni kad nema table koja to zabranjuje, ostavi ogradu onako kako si je zatekao — otvorenu ili zatvorenu — ne prolazi kroz ograđeni usjev ni voćnjak, ne parkiraj na ulazu u polje gdje prolazi traktor. Ako vlasnik kaže da se ne ide dalje, to je odgovor; karta i markacija nemaju pravo glasa protiv toga.
Deklaracija UIAA-e to imenuje kao svoje osmo načelo: poštujemo lokalne propise, običaje i prava vlasnika zemljišta, kao i druge posjetitelje koji su došli zbog nečega drugoga, ne zbog planinarenja. Kodeks tome dodaje jedan argument koji se lako zaboravi: u planinarskoj opremi ti predstavljaš svoju udrugu, a u inozemstvu i svoju zemlju. Nitko te neće po tome pamtiti kao pojedinca, nego kao „one planinare”.
Za nacionalne parkove i parkove prirode vrijede dodatna pravila, a pregled je u tekstu Tamo gdje si gost.
Kad te nitko ne vidi
Tišina je dio čari planinarenja. Ljudi dolaze na greben zbog onoga što se tamo ne čuje, a ne zbog onoga što se tamo pušta. Zvučnik na ramenu, glasno dozivanje s nekim stotinjak metara niže i pjesma koja traje cijeli silazak nisu veselje, nego oduzimanje od iskustva. Kodeks to rješava u tri riječi: ne deri se. Pjevanje može biti umjereno i nenametljivo — što je prilično dobra mjera za sve ostalo.
Noviji dio etike, kojega u starim kodeksima nema, jesu fotografije. Red za selfie na vrhu, dron koji lebdi iznad tuđeg ručka i neželjena snimka — sve to danas smeta jednako kao nekad tranzistor. Pravilo je jednostavno: pitaš prije nego što fotkaš nekoga izbliza, ne letiš iznad ljudi i ne pretvaraš vrh u youtube studio.
Kad je riječ o drugima, kodeks traži nešto teže od pristojnosti: toleranciju. Nekome je dovoljan Medvedgrad, nekoga ni alpski vrhunci ne impresioniraju, netko hoda sporije nego što možeš ti, a netko je gore došao zbog razloga koji tebi nisu ni na kraj pameti. Pusti ih. Ne osuđuj tuđu opremu, tempo ni rutu; ne dijeli ocjene o tome je li nešto „pravo” planinarenje. Nije bolji planinar onaj koji se brže popeo — bolji je onaj koji dan proživi potpunije.
Tolerancija ima granicu, i ona je jasna: prestaje tamo gdje netko svojim ponašanjem oduzima doživljaj drugome. UIAA to naziva trećim načelom — nećemo naškoditi iskustvu drugih. Kad se ta granica prijeđe, kodeks od tebe traži nešto neugodno: da pristojno upozoriš. Ne predavanjem i ne svađom, ali i ne šutnjom uz koju se sve samo „nekako” zanemari.
Kad odeš
Ono što ostavljaš iza sebe najvidljivije je na kraju.
Upisna knjiga nije knjiga gostiju. Upiši se čitko, s datumom, imenom i punim imenom društva, i — što se najčešće preskače — upiši odakle dolaziš i kamo dalje ideš. Taj podatak je sigurnosni, ne književni: ako se ne vratiš na vrijeme, netko će po tome znati gdje započeti potragu. Žigovi idu na mjesto predviđeno za njih, a knjiga se vraća u kutiju u kojoj je i bila. Neukusne primjedbe i pokidane stranice ostaju dio nečijeg sjećanja na tebe.
Sklonište i kuća ostaju u boljem stanju nego što su bile: pometeni, zatvoreni, s ogrjevom i s viškom hrane koju ne nosiš dalje — zatvorene konzerve, čaj, šećer. U domu se to vraća kroz ono što konzumiraš, jer dom koji ne proda ni čaj neće biti otvoren sljedeći put.
Staza traži mjeru. Granu koja visi u visini očiju i kamen velik kao šaka ukloni ako to možeš sigurno; ne uređuj rutu po svome i ne precrtavaj markacije — oštećenu oznaku prijavi udruzi koja održava put, kako je opisano u tekstu o markacijama.
Sve se to na kraju svodi na jednostavnu razmjenu. Danas je netko stao sa strane da ti prođeš, čekao te na raskrižju i ostavio suha drva u peći. Sutra ćeš ti stajati sa strane, čekati i ostaviti drva. Kodeks je to zapisao kao obećanje, a ne kao pravilo: koliko i kako planini daješ, toliko će ti uzvratiti.
Materijali na ovoj stranici su općeniti i informativni — ne služe kao vodiči za rute i ne zamjenjuju tečaj, vodiča ni procjenu na terenu.
Svatko je i dalje odgovoran za daljnja istraživanja izvan ove stranice i za planiranje vlastite sigurne rute. Provjeri vrijeme, stanje staze i pravila zaštićenog područja. U nuždi pozovi 112 — operater povezuje HGSS.