Plan koji čuva noge, a ne cilj

Cilj nije točka na karti

Većina loših izleta ne počne na stazi, nego za kuhinjskim stolom. Cilj je jasan, prognoza dobra, a onda se u plan uvuče jedna „samo još” stvar — produži se do sljedećeg vrha, doda još jedan izvor, upiše još jedna staza. Na papiru to izgleda kao lijep dan, a na terenu se pretvori u utrku za danjim svjetlom.

Zato plan ne počinji imenom vrha. Počni s tri pitanja: koga vodim, koliko vremena imam i što mi je stvarno važno. Ako je odgovor „želim biti vani do mraka, vidjeti nešto lijepo i ne žuriti”, onda vrh na karti nije obavezan. Ako je odgovor „moram biti na autobusu u 18 sati”, onda je satnica važnija od ambicije.

Dobar cilj ima mjerljiv završetak. „Do Puntijarke na grah” je jasan cilj. „Malo po Medvednici” nije plan, nego namjera. Namjera je dobra za nedjeljno jutro, ali ne pomaže kad treba odlučiti hoćeš li skrenuti na zapadni krak ili se vratiti istim putem.

Grupa ima tempo najsporijeg

Ako hodate u grupi, vrijeme dolaska računaj prema onome tko hoda najsporije. To nije pristojnost — to je sigurnost. Grupa koja se razvuče na stazi prestaje biti grupa. Netko ostane sam na raskrižju, netko drugi ode naprijed „samo do vrha”, a onda se javi problem koji nitko nije planirao.

Prije polaska provjeri nekoliko stvari:

• Je li svi u grupi već imaju iskustva pri ovakvoj duljini i usponu?
• Ima li netko ozljedu, potrebu za lijekovima ili stanje zbog kojeg se tempo može promijeniti?
• Zna li svatko gdje je sljedeća sigurna točka — dom, sklonište, izvor, izlaz na cestu?
• Ima li svatko svoj sloj odjeće, vodu i svjetlo, čak i ako ih nosi u zajedničkom ruksaku?

Djeca, psi i ljudi bez iskustva mijenjaju tempo više nego što se toga sjetimo. Dijete koje je veselo prvih sat vremena može se „ugasiti” sljedeći sat. Pas koji trči po šumi troši energiju brže od vlasnika. Za takve dane biraj kraći krug, češće odmore i više vremena za sitnice — potok, granu, pogled.

Satnica koja uključuje rezervu

Vrijeme hoda nije isto što i vrijeme izleta. Izlet uključuje put do početne točke, pripremu, odmore, fotografije, čekanje na prijevoz i povratak. Ako računaš samo „tri sata hoda”, plan će gotovo sigurno kasniti.

Utvrđeno vrijeme hoda uzmi kao donju granicu, pa dodaj:

• 10 do 15 minuta odmora na svaki sat hoda, više za djecu i po vrućini.
• 15 do 30 posto rezerve za sporiji teren, blato, snijeg, gužvu na stazi ili dulje stajanje na vidikovcu.
• Sat vremena prije mraka kao cilj za silazak s izloženijeg dijela staze, ne za dolazak na vrh.
• Vrijeme za prijevoz u oba smjera, uključujući čekanje i moguće kašnjenje.

Primjer: staza od 8 kilometara i 600 metara uspona po DIN metodi traje oko tri sata čistog hoda. S odmorima i rezervom realnije je računati tri i pol do četiri sata. Ako je početak u 10, na vrhu ne trebaš biti u 13, nego oko 13:30 — i tada već razmišljati o silasku, ne o produžetku.

Plan B nije znak slabosti

Plan B ne mora biti drugi vrh. Može biti kraći krug, povratak istim putem, spuštanje do doma, čekanje na bolje vrijeme ili potpuni izostanak uspona. Bitno je da se odlučiš prije nego što ti postane neugodno priznati da je vrijeme za povratak.

Dobar plan B ima tri elementa:

1. Točku odluke — mjesto na kojem zastajete i gledate sat, vrijeme i stanje grupe.
2. Sat povratka — vrijeme nakon kojeg se više ne ide dalje, bez obzira na to koliko je blizu vrh.
3. Siguran izlaz — poznata staza, cesta, dom ili mjesto gdje vas može pokupiti prijevoz.

Na Medvednici to može biti dom Glavica ili Puntijarka. Na Strmcu izletište ili poznata šumska cesta. Na Slavonskom planinarskom putu kontrolna točka s pristupom cesti. Nije važno koliko je točka velika — važno je da je na karti i da je svi u grupi znaju prepoznati.

Provjera prije prvog koraka

Prije nego zaključaš auto ili uđeš u autobus, prođi kratku listu. Ne treba joj petnaest minuta; treba joj dvije.

• Prognoza za područje i sat, ne za grad u dolini. Provjeri vjetar, grmljavinu i temperaturu na visini.
• Vrijeme zalaska sunca i stvarno trajanje dana, posebno u prijelaznim mjesecima.
• Stanje staze — snijeg, led, blato, prohodnost, radovi.
• Voda i hrana za cijeli dan, plus rezerva koja se ne troši „usput”.
• Svjetlo po osobi, ne jedno za grupu. Mobitel nije svjetlo.
• Topli sloj i zaštita od kiše čak i kad je jutro vedro.
• Netko izvan grupe zna gdje ste i kada se vraćate.

Zadnja točka je najčešće preskočena i najčešće najvažnija. Poruka u obiteljskom chatu nije dovoljna ako nitko ne zna čitati kartu. Ostavi konkretan plan: početna točka, ruta, cilj, sat povratka i broj mobitela. Ako se plan promijeni, javi promjenu.

Kad se vratiš

Dobar izlet ne završava na parkiralištu. Kratki osvrt od dvije minute pomaže sljedećem planu: što je bilo razlog sporijeg tempa, gdje je grupa stala, što je nedostajalo, što bi sljedeći put trebalo ostaviti kod kuće, što je od opreme korišteno, a što nije. Zapiši to dok se sjećaš — u bilješku, u mobitel, u planinarski dnevnik.

Plan koji poštuje noge nije manje ambiciozan od onoga koji poštuje samo cilj. On je samo realniji. A realan plan obično završi s više snage, manje žurbe i boljim pogledom na ono zbog čega uopće ideš u planinu.